Grad, destinacija, praznik

Ovog proljeća napunit će se točno četvrt stoljeća otkako bez prestanka živim u Splitu. U prvo vrijeme lokalna me čeljad doživljavala kao platipusa, čudnovatoga kljunaša (u jednoj su me emisiji na javnoj televiziji baš tako bili i titulirali u potpisu ispod imena!) a poslije su se nekako privikli, uvjerili se da je stanje pacijenta stabilno i prestali se čuditi, shvativši smisao one dosjetke „Split happens“. Kao sisavca s kljunom koji ispod krzna nese jaja nastavili su me još neko vrijeme (mal)tretirati samo novinari, u vrijeme uspjeha mog prvog romana, valjda zato što mi nisu mogli pripisati ništa bizarnije od, eto, preseljenja iz „metropole“ u „grad slučaj“.

Priznajem, i samome mi je trebalo dosta vremena da se u Splitu počnem osjećati kao u vlastitoj koži i da od „Zagrepčanina u Splitu“ postanem „Splićanin iz Zagreba“. Pravim građaninom ovoga grada počeo sam se istinski doživljavati tek kad sam prema njemu počeo osjećati ono što svi pravi građani, bilo gdje, osjećaju prema svojim gradovima: u isto vrijeme i obožavanje i prezir.

Stoput sam već ponovio, pa mogu i ovdje: kad bi neka moćna strana TV-kuća odlučila napraviti dokumentarni serijal o Hrvatskoj, i kad bi se nekako dogodilo da terenskom producentu baš mene preporuče za konzultanta, odmah bih im rekao da prvu trećinu planiranog termina provedu u Splitu i najbližoj okolici. Ništa Plitvice, ništa Istra, ništa Kopački rit, ništa Dubrovnik ili Kornati, Paklenica ili Lonjsko polje. Za početak – samo Split. Zašto?

Pa eto, zato što ih nigdje u Hrvatskoj, kamo god da poslije krenu, gotovo ništa neće naročito iznenaditi ili zbuniti. Jer, jednostavno, sve što je u Hrvatskoj najbolje i sve što je u Hrvatskoj najgore, koncentriralo se na ovih osamdesetak četvornih kilometara i zgusnulo u dvjestotinjak tisuća ljudskih mozgova. Ništa se tim strancima više neće dogoditi, niti će išta doživjeti, a da ih to ne podsjeti na štogod što su već vidjeli, čuli ili osjetili u Splitu. Split je zasićena otopina svega valjanog i svega kvarnog u ovoj zemlji. „Zapuštena država zapuštenih ljudi“, to je najbolji opis suvremene Hrvatske koji sam dosad čuo. A u Splitu se u najkraćem vremenu može prepoznati njegovo puno značenje.

Info textRead more

 
 
  The city, the destination, the festivity

This spring I will have been living in Split for no more and no less than a quarter of a century. At first, local folks saw me as a duck-billed platypus (somebody wrote exactly that under my name in one TV show on public television!) and later they sort of learned to live with it, even stopped being surprised after they understood the meaning of the pun “Split happens”, and once they made sure that the condition of the patient was stable. Only journalists continued to (mis)treat me as an egg-laying furry mammal with a duck beak for a while, at the time when my first novel was a huge success, I guess because nothing was as bizarre as moving from the national capital city to “a case-study city”.

Info textRead more

Scroll to Top